Caklile su nam se oči, nadali smo seprotestima, nemirima, demonstracijama, socijalnoj pobuni... Međutim ostalo je sve kao neki san, dalek i nedosanjan. Ti hrabri Grci i Tunižani, kako smo im se samo divili i kako smo ih veličali dok trajalo je sranje kod njih. Nismo ni pomišljali šta i sami možemo učiniti kako bi se sranje kod nas riješilo. Ni dana danas se ne odlučujemo da zauzmemo trgove i ulice, ni dana danas ne pomišljamo da nacionaliste i bandu otjeramo sa vlasti, ma ne usuđujemo ih se čak ni pitati čiji je to i šta je to nacionalni interes u tome što ja radim za par stoja, što djete nema mi posla čak i kada ima fakultet završen i što ne dobivam adekvatnu pažnju i njegu u bolnici. Niko od pripadnika naroda ne usuđuje se suprotstaviti religijskim vođama koji pozivaju na jedno, rade nešto sasvim drugo, a misle o sasvim trećim i perverznim stvarima... Kontali smo dok smo gledali kako se na trgovima odvijaju bitke u Egiptu, Grčkoj, Americi il Tunisu da i mi mogli bi se uspraviti, mogli bi početi da postavljamo pitanja, samo smo čekali da se i kod nas neko zapali..., no i to se desilo pa nismo se usudili progovoriti, na pamet nam nije ni palo da izađemo na ulicu da odemo pred zgradu vlade i da pitamo pa stani premijeru zbog čega se ovi ljudi pale...
Jok mi smo pribjegli onom u čemu smo super, palamudili smo i relativizirali, činili smo to onomad i kad su zatvarani muzeji i galerije, za sve smo mi imali spreman izgovor... u najboljem slučaju psovka je bila na pola usta i već je onako virila iz grla i privlačila pažnju... Nije nas zanimalo ni kad su nam rekli da smo zagađeni u tolikoj mjeri da to najveća je stopa u Europi... Mi kao mi zbijali smo šale, ono nek smo i po čemu prvi u Europi nek nismo po svemu zadnji, ako je malo razloga za slavlje slavimo jer smo i najnepismeniji u istoj toj Europi...
Uvijek isti ljudi se nešto bune, pozivaju na odgovornost korumpirane vlasti i pozivaju narode na proteste, no ostaju bez podrške, ostaju sami i nekako izluđeni. Većina ne vjeruje vlastitim očima i ušima, većina mudro šuti i već dvije decenije trpi, no vodi se onom narodnom daleko od očiju daleko od srca, ljudi se zatvaraju u sebe, bježe od stvarnosti koriste opijate, alkohol, drogu, lijekove ili možda kombiniju sve pomenuto kako bi barem na kratko obojili svijet u neke ljepše boje. Kako bi što dalje pobjegli od priznanja vlastite greške i odgovornosti ne libe se i okrenuti glavu klada se otac četvero djece zapali pred nekom od institucija, kada se zapali drugi ili treći čovijek već se zbijaju šale i pričaju se vicevi. Do te mjere se banalizira da se ljudi koji ne mogu više da trpe očaj, nepravdu, neistinu i lopovluk olako proglašavaju ludim i budalastim...
To i jeste nama svojstveno, jer Nermin Čengić u pravu je kad kaže da su u toku zadnjeg rata među nama izginuli oni najbolji, najhrabriji, najiskreniji i najhumaniji.. ovo nas malo što je ostalo.. ni habera da pusti.. ni glasa ... sve sami jauci i gunđanje.. al u sebi..
Pita li se iko od čega živjeti kad ti je plata negdje između 400 i 600 Km, šta jesti, u šta obući dijete i šta mu dati da da jede za užinu, od čega mu kupiti knjige za školu i uz pomoć koje magije na stolu imati skuhan ručak.... sa druge strane kasta politikanata i lidera... vozika se velikim i blindiranim vozilima, smije nam se u lice i još pride kaže nam da je naš ili vaš nacionalni interes da živimo u bijedi, beznađu, siromaštvu... da živimo u zagađenju bez perspektive i u strahu jer ne vidimo da će sutra biti nam i za promil bolje... Dok se oblačimo u prodavnici polovne garderobe, dok nemamo za proteze ili za zubara i dok nam cipele puštaju vodu... oni nam se smiju sa TV ekrana i onako zadrigli i odebljali govore nam kako bolje i ne može niti treba, te onako samo usput kažu nam da još par godina stanje će biti isto, ako ne i gore jer oni sami ne znaju šta da rade sa sobom, ali i sa nama....
Nema nas pred direkcijama stranaka, nema nas na trgovima, nema nas pred zgradama vlada, nema nas pred sjedištima opštinske vlasti...., jeli nam dobro, jeli nam toplo, jesmo li siti, zdravi li smo, imamo li sve zube, jesu li nam djeca na školovanju u Beču...?
Stara narodna poslovica glasi.. „sit gladnog ne razumije“... ja se mogu samo pitati ko je ovdje sit, a ko nije, kome je dobro, a kome nije...? Ako nam je vitalni nam ga nacionalni interes da smo vaki kaki smo onda izvinite na smetnji, ukoliko pak nije... vrijeme je da se krene !
Zovimo pitajmo, okupljajmo se, postavimo zahtjeve,tražimo ono što nam pripada, činimo to mirno i dostojanstveno jer samo tako možemo vratiti dostojanstvo koje su nam oduzeli oni koji danas rade kao za nas. Samo bez nasilja mi možemo opet postati ljudi, možemo vratiti vjeru u sebe i u mogućnost promjena na bolje !
Nasilje bi onima koji danas manipulišu nama bio izgovor da smo rulja da smo banda koja želi da stvori anarhiju u za njih uređenim entitetima, kantonima i opštinama, manipulatori bi to jedva dočekali ! Što prije padne ovaj sistem, imati ćemo više vremena da izgradimo bolji i humaniji !
