Dokle smo u stanju ne progovoriti nijednu riječ? Koliko dugo možemo zadržavati vlastite misli koje se poigravaju s nama praveći od nas igračku za ismijavanje? Do koje granice doseže naše dostojanstvo, naša vjera u nas same?
Da li možemo ostati snažni dok te dječije, nevine oči gledaju u nas i traže objašnjenje zašto ne mogu živjeti kao druga djeca? Zašto nemaju novac, tu jednu marku za sendvič na odmoru? Da li nas zaboli rečenica „Željan sam hljeba“.
Ili smo postali u tolikoj mjeri hladni, nezainteresovani, pasivni posmatrači?
Tebe, čovječe, pitam sve ovo. Jer ti si taj koji nosiš titulu čovjeka a ne činiš ništa da je odbraniš. Ne dozvoli da te svakodnevnica teška i okrutna, otrgne od ljepote i veličine te titule koja ti je poklonjena samim rođenjem. A ti, čovječe, ne smiješ ispustiti nijedan bolni krik, podići svoj glas, suprostaviti se onima koji ti narušavaju egzistenciju, nego samo sliježeš ramenima i komentarišeš koliko je očajno vrijeme u kojem živimo. Samo ponekad pustiš da ti ledena suza klizne niz naborano lice nestajući u teškim brazdama, jer puno je toga, ružnog, nepodnošljivog, iscrpljujućeg.
Jeza se prožima mojim tijelom dok uzdignute glave, sa velikim dušama i skromnim željama koračamo kroz naš grad noseći poruke, a u pozadini čujem komentare, onih kojima je možda, pomoć potrebnija od nas: „Šta sad oni traže?“.
E pa slijepi čovječe, tražimo malo dostojanstva, samo malo mjesta pod ovim sivim nebom. I tebi pasivni posmatraču poručujem: Borimo se da vratimo osmijeh onim jadnim, a ipak ponosinim ljudima Komrada. Borimo se da žene RK Bosna dobiju ono što zaslužuju, a ne da budu kažnjene zato što su odlučile da progovore, a toliko godina su krile svoju bol ljubomorno je čuvajući da ne zahmete nekog. Borimo se da njihovoj djeci pružimo život dostojan njih.
Znaš li ti, čovječe, koliko među tom djecom može biti ljekara, advokata, ekonomista, prosvjetnih radnika, ali ne mogu im roditelji to priuštiti. A ti, čovječe, zatvaraš oči pred navalom tornada koji ruši sve pred sobom, oduzimajući nam identitet, snagu volje i bogatstvo govora.
Zar demobiliosani borci trebaju blokirati auto put da bi neko čuo za njih? Pa te ljude trebamo staviti na pijadestal zajedno sa porodicama šehida. Šta smo mi učinili da im zahvalimo što su rizikovali svoje živote da bi mi živjeli? Zbog te blizine smrti kojoj su svakodnevno gledali u oči postali su izubijani po dušama, pusti neuravnoteženi, tužni. A mi im čak nismo rekli ni hvala.
Naše tijelo, naša duša više ne osjećaju, ni stid jer nismo učinili ništa, a mogli smo. Pa ta djeca su izgubila svoje očeve. Znaš li, mali čovječe, šta to znači? Živjeti bez oslonca, bez podrške, bez ljubavi.
Jesi li svjestan koliko je nezaposlenih na birou za zapošljavanje?
Zastani, ponekad, i pogledaj koliko lome prste od nemoći i koliko je njihov uzdah prejak za podnijeti. Sve njih čeka neko kod kuće. Ta mala bića, nesvjesna okrutnosti današnjice, očekuju nešto.
A ti se pokušavaš opravdati rečenicom „ Ne daj Bože gore.“ Pa zar može biti gore od ovoga? Moraš progovoriti. Nek iz tebe izađe bujica riječi nezadovoljstva, jer riječi ti niko ne može zabraniti. Ili može? Nisam više ni ja sigurna. Pokušavamo spasiti ponos, ali nismo ni svjesni koliko nam je oduzet. Naša bol, naša ogorčenost ima ime i prezime. Nije bezimeno stanje tek tako dolutalo u naše živote. I osjetimo kako nestaju naši snovi dok se mi razbijamo o stijene nepravde, korupcije, cinizma, laži... i ne primjećujemo pukotine. Samo boli drhtavo tijelo obliveno krvlju. A ti čovječe sa svojom sitnom dušom ne stidiš se da omalovažavaš naše postupke. Prošetaj i posmatraj. Naučio si da budeš posmatrač, ali bar to svoje posmatranje pretvori u nova ostvarenja.
Jesi li ikad pomislio ili razmišljao o nama mladim ljudima željnim usavršavanja, željnim znanja? Vjerovatno nisi, jer mi, baš zbog takvog slijepog čovjeka, želimo otiči odavdje. Ne zato što nam ovaj grad nije u srcu, nego zato što je ovdje sve unaprijed izrežirano. Fakultet, prijavljivanje na raznorazne konkurse, posao, ostanak na radnom mijestu... Sve. Dokle će senilni ljudi raditi na dobro plaćenim mjestima?
A i kad dobijemo posao to već postaje noćna mora. Direktor ti je gospodin sa srednjom školom i uoči li da imaš više inteligencije od njega, postaješ mu konkurencija i munjevitom brzinom vraćaš se na biro za zapošljavanje. Cijene li se ikakve vrijednosti danas, trud, znanje?
Jesi li išta, mali čovječe, učinio da nam grad ne bude pun narkomana? Znaš li koliko mi svaki dan gubimo mladih života? Jer sve je nedostižno. Pogledajte svaku djelatnost, uđite u suštinu svih naših problema, a zatim donesite zakon. Ovo je grad bez pravila. Pogledajte trgovce, poslodavce, poljoprivrednike, prosvjetne radnike, ljekare... Svi su nezadovoljni.
O raznoraznim portezima suludo je i pisati. Probudi se, čovječe!
Zar ne bi bilo puno lakše živjeti kad vidiš da se ljudi, smiješe, da im oči sijaju od sreće, da pričaju viceve a ne da proklinju svaki dan kad im buđenje poklopi novi izazov?
Ljudi na svakoj raskrsnici plaču, mole za pomoć a pored njih prolaze hladnokrvna čudovišta sa crnim rukavicama na prljavim od zla, rukama. Osvrni se i pruži ruke, učini nešto. Ti to možeš.
Dragi moj čovječe ja bih mogla još da ti pišem, ali čini mi se, ponekad, da se svaka moja riječ odbila od tvoje tijelo i pobjegla u naručje nebu. Ali, ja ću biti uporna u buđenju tebe i sigurna sam da ću uspjeti izgraditi mostove ljubavi, topline i mira među nama. Zaklinjem ti se da ću vratiti vjeru ljudima u ljude. Ako kod bilo koga, ko ovo bude čitao, probudim savjest, to će biti moj prvi korak ka uspjehu.
Ali zato, ti mali slijepi čovječe, trebaš mi pomoći, jer ja to očekujem od tebe. Ja ne mogu sama. Niti to želim.
Mersiha Sarajlić
Aktivistica Udruženja „Akcija građana“
Zenica
